Prihvaćanje unutarnjeg vodstva na putovanjima

Sve se promijenilo u tom jednom trenutku — u tom mračnom satu u dalekoj hotelskoj sobi, kada sam shvatila da sam svoju obitelj, umjesto da uživa u uzbudljivom odmoru koji sam joj obećala, gurnula naglavačke u noćnu moru izdržljivosti koju sam sama kreirala.

Soba je bila teška od tišine, koju su prekidali samo iscrpljeni uzdasi ljudi koje sam najviše voljela. Na stolu je ležalo moje remek-djelo — Excel tablica s kodiranim bojama koja je detaljno opisivala svaki sat našeg putovanja, sve do točnih minuta tranzita i unaprijed rezerviranih termina za večeru. Provela sam mjesece gradeći savršeni odmor, tretirajući naše dragocjeno slobodno vrijeme kao vojnu operaciju visokog rizika. Ali gledajući njihova iscrpljena lica, bolnu istinu više nije bilo moguće ignorirati. Moja opsesija kontroliranjem savršenog putovanja iscijedila je svu stvarnu radost iz njega. Nismo stvarali uspomene; preživljavali smo itinerar. Taj trenutak doticaja s dnom bio je katalizator za radikalni zaokret. Bila je to noć u kojoj sam konačno shvatila da je apsolutna kontrola iluzija i da stvarni odmor treba prostor za disanje.

Dopustite mi da vas povedem na svoje putovanje o tome kako sam prešla s pedantno planiranih putovanja na smireniji pristup vođenja. Ovo je priča o tome kako sam naučila rastrgati krutu Excel tablicu, iskoračiti iz uloge menadžera i prigrliti svoje unutarnje vodstvo. Otpuštanjem pedantnog planiranja nisam izgubila kontrolu — napokon sam svojoj obitelji vratila njihov odmor i otkrila predivnu umjetnost stvarne prisutnosti u trenutku.

Nekada sam koračala svijetom kroz linije Excel tablice. Svako je putovanje bilo isplanirano do minute — svaki sat bio je opravdan. Istraživala bih najbolja mjesta za posjetiti, koja jela i pića se moraju isprobati, nepoznate fascinantne činjenice, kako uistinu doživjeti bit nekog mjesta. Naša djeca dobila su zadatak da napišu prezentacije o mjestima na koja žele ići. Te prezentacije nisu bile samo o tome kamo mi, kao obitelj, želimo ići, već i o tome što oni žele doživjeti. Uključivala sam ih u to kada i kamo putujemo. Pripremala ih za naša putovanja. Izlagala ih svim mogućnostima koje putovanja nude, gledanju i doživljavanju našeg veličanstvenog svijeta.

Istražili bismo intrigantne činjenice i skrivene dragulje, a onda bih pedantno ucrtala svaki korak u Excel tablicu — koji dan, u koje vrijeme, koju znamenitost posjetiti, gdje jesti… Jedva da je ostajao trenutak za spontanost ili opuštanje. Sve se svodilo na poniranje naglavačke u kulturu, učenje svakog mogućeg detalja, kretanje bez prestanka dok ne dođe vrijeme za povratak kući. Ovaj strogi način putovanja definirao je veći dio mog života.

Tijekom našeg putovanja u Meksiko 2018. godine, moja djeca su izgubila onu radosnu iskru za putovanja, žarku znatiželju za novim iskustvima, jer su jednostavno bila preumorna.

Umjesto da budem prisutna u trenutku, da putujem s lakoćom i spontanosti te svjesno upijam svako iskustvo, gurala sam ih kroz putovanje, kroz itinerar.

Ronili smo naglavačke u kulturu, učili svaki mogući detalj, kretali se bez prestanka dok nije došlo vrijeme za povratak kući.

Danju smo nemilosrdno iscrpljivali svoja tijela pokušavajući doživjeti što više: trčali smo po bijelom pijesku Yucatana, stajali u osunčanoj sjeni piramida Chichen Itze i jurnuli kroz valove u adrenalinskim utrkama glisera.

Zaranjali smo u dubine svetih vapnenačkih cenota, plivali s dupinima u moru, skakali s otoka na otok, ronili s maskom preko koraljnih grebena i plivali s morskim psima.

Penjali smo se uz trošne kamene stepenice izoliranih Majanskih ruševina i cjenkali se kroz gusti, šareni kaos lokalnih tržnica, i to sve u sedam dana.

Kada bi sunce uronilo ispod palmi, zamah se nikada nije usporavao. Noću bismo se prepuštali beskrajnom vrtuljku kulturnih i visokoenergetskih zabavnih show programa.

Vozili smo se autobusima kroz neonom obasjane ulice hotelske zone Cancuna (svakodnevno adrenalinsko iskustvo), s divljenjem promatrali meksičke spektakle s kavom i uronili u nevjerojatno zabavan Coco Bongo i Congo Bar — sve to dok smo agresivno prilagođavali naše sate kako bismo na ekranima ulovili uzbudljive i intenzivne popodnevne nogometne utakmice Svjetskog prvenstva. Nikada ne bismo propustili navijati za naše nogometaše na putu do najvećeg ostvarenja ikada — drugog mjesta u svijetu!

Tako sam u 53. godini života počela transformirati svoj pristup prema putovanjima. Što sam promijenila? Cijelu svoju metodu! Prešla sam s pedantnog planiranja svakog detalja na prihvaćanje vođenih putovanja. Tko me to vodio, pitate se? Je li to bio putnički agent? Savjetnik za putovanja? Stručnjak u tom području? Ne, ništa od navedenog. Moje je vodstvo dolazilo iznutra, moj duhovni tim zacrtavao je tijek.

Ovo je moja priča o tome kako sam se prepustila svom unutarnjem vodstvu, sve je počelo od jednog duhovnog putovanja koje me u konačnici dovelo do života ispunjenog unutarnjim vodstvom i flow-om (prepusti se tijeku života — mislim na ne pružanje otpora promjenama, ne zadržavanju prvobitnog načina i plana, već ploviti s uvjerenjem da što god se događa, ali zaista što god, uvijek će ispasti najbolji mogući ishod za mene u tom trenutku).

Vratimo se na početak, na putovanje u Meksiko 2018. godine… Mjesec dana kasnije, okupili smo se, listajući fotografije i prisjećajući se uspomena — radosne i zabavne trenutke, bogate kulturne susrete, smiješne nezgode i čistu iscrpljenost. Moj se suprug okrenuo prema meni i rekao da ako želimo putovati svake godine kao obitelj, nešto se mora promijeniti. Složila sam se s njim, ali nisam znala kako maksimalno doživjeti odredišta koja smo htjeli posjetiti u periodu od dva tjedna, a da se pritom ne iscrpimo. Ali, da, nešto se moralo promijeniti.

U 2019. godini naš se Justin ženio. On i njegova zaručnica odabrali su lokaciju koja je bila iznimno važna njezinoj obitelji. Stinson Beach je apsolutno prekrasno malo mjesto na obali u Kaliforniji. Bilo je to mjesto gdje je njezina obitelj puštala korijene generacijama. Dok s druge strane je naša obitelj raštrkana po Europi i Americi. Dakle, kao vrhunski organizator putovanja, što sam uvijek i bila, uspješno sam koordinirala da na Međunarodnu zračnu luku San Francisco sletimo unutar jednog sata razmaka, kako Justin ne bi morao ići do zračne luke više puta. To je zahtijevalo pedantno planiranje jer smo polazili iz Zagreba, Münchena i Londona. Ponosna sam na svoj trud i sposobnost za koordiniranje takvog dolaska, unutar 40 minuta razmaka. Tako ponosna!

Kad misliš da si organizaciju dovela do savršenstva, život ti pošalje Američku sigurnosnu provjeru u zračnoj luci. Zašto nas odjednom kontroliraju? Ninu u Londonu, Mateu u Münchenu, a Leona i mene u Amsterdamu. Što se događa?!? Pomislila sam baš čudno, da je to možda puka slučajnost.

Obećala sam svojoj obitelji da će ovo putovanje biti opuštenije, BEZ Excel tablice, jer ipak smo išli u posjet obitelji. Prva tri dana bila su predivna, družili smo se u unajmljenoj kući u Stinson Beachu, uživali u lokalnoj atmosferi, promatrajući Justina i Evu kako se pripremaju za vjenčanje, isprobavali razne morske aktivnosti koje su bile u sklopu smještaja i kušali vina u dolini Napa, dok smo navečer igrali društvene igre i slavili. Bilo je idealno i nezaboravno.

No, čim je vjenčanje završilo, ponovno smo postali turisti! Unatoč dogovoru, moj unutarnji general preuzeo je vodstvo i počela sam s "idemo ovdje" i "imamo vremena vidjeti još i ovo"… To što nismo imali Excel tablicu za razgledavanje San Francisca, Santa Cruza, Carmela i Montereyja nije značilo da ja nisam imala detaljan plan putovanja. Kako sam mogla preuzeti kontrolu nad putovanjem bez ikakve Excel tablice koja bi me vodila, pitate se? Jednostavno, bila sam doma! Rođena sam i odrasla u Sunnyvale u Kaliforniji, koji se nalazi u samom srcu današnje Silicijske doline. Moja djeca rođena u Hrvatskoj su dolazila u posjet mnogo puta, ali na ovom putovanju imali smo jednog novog člana među nama — Pavla. Pavle je bio dečko naše Matee i već su godinu dana živjeli zajedno u Münchenu. Tako sam, s obzirom na tu situaciju, ponovno jurila kroz izmišljeni raspored.

S našim unajmljenim automobilom sa 7 sjedala, probijali smo se kroz ulice San Francisca, hodali po šarenim mozaičkim stepenicama, prelazeći most Golden Gate, uzdisali opijajuće slatke mirise tvornice čokolade Ghirardelli, plovili do povijesno zanimljivog zatvora Alcatraza, proveli vrijeme pričajući s morskim lavovima, hodali kroz brodska pristaništa i muzeje, uživali u meksičkim muralima, kulturi i ukusnim užitcima u Missionu, prošetali kroz ukrašeni Chinatown i tako dalje… Dani je bila zadužena za večernju zabavu — disko i piće u Kalifornijskoj akademiji znanosti, neonski minigolf i, naravno, večeru uz show u restoranu Benihana. Vidjeli smo San Francisco i doživjeli sve to u samo dva dana.

Odmarali smo se dva dana posjećujući obitelj (tetke, ujake i rođake) u Bay Area.

Zatim je uslijedila brza avantura kroz Santa Cruz — živahni, nostalgični obalni raj u kojem je vrijeme stalo u 1970-ima, gdje se miris slanog peciva i škripavi zvuk stare drvene vožnje smrti u zabavnom parku na obali susreću s veličanstvenim sekvoja stablima;

Capitola — povijesni, šareni slikoviti gradić pun starih drvenih zgrada, kućica, dućana i restorana;

Monterey — povijesni španjolski pomorski grad, bogat mirisom starih tvornica za konzerviranje ribe i restorani sa svježim juhama od školjaka, razigranih morskih vidri i glasnih morskih lavova u moru;

17-mile drive — svjetski poznata cesta koja vijuga kroz ekskluzivni krajolik dramatičnih obalnih litica, netaknutih plaža s bijelim pijeskom, staromodnih i modernih vila te golf terena.

Noć smo proveli u Carmel-by-the-Sea. Sljedećeg jutra doručkovali smo i doživjeli to očaravajuće, živo selo iz bajke u kojem umjetničke kućice krase mirne popločene uličice prekrivene šarenim penjućim bugenvilijama. Carmel odiše profinjenom elegancijom u europskom stilu, koja kulminira na netaknutoj plaži s mekim bijelim pijeskom te veličanstvenim vjetrom šibanim čempresima.

Zatim smo se vratili u Bay Area na dva dana obiteljske zabave, pakiranja i pokreta za Europu. Iako smo tu i tamo imali dva dana odmora, taj brzi tempo uranjanja u grad, doživljaj života na plaži i gastronomska tura bili su previše. U razgovoru s Pavlom, raspitujući se o njegovim prvim dojmovima o Kaliforniji, Boris je rekao "Ne znam za tebe, Pavle, ali meni je ova jurnjava ipak bila malo previše." Matea se nasmijala, stala u moju obranu i rekla "O čemu ti pričaš? Ovo nije bilo ništa! Trebao si preživjeti putovanje u Kaliforniju 2013. godine. Mama nam je dala 3 dana prilagodbe vremenskoj razlici, a onda je krenulo udarno i bez prestanka. Dok smo stigli do Las Vegasa, bila sam toliko umorna da sam spavala 16 sati u komadu. Ovo putovanje uistinu nije ništa! Nakon što smo preživjeli 2013., možemo sve, jel tako, Leone?" Leon je kimnuo glavom i rekao blažim tonom: "Da, mama nas je slomila 2013. godine." Pokušavajući skrenuti razgovor u pozitivnom smjeru, nastavio je uz pobjednički smijeh "Ali preživjeli smo Meksiko. Bilo je zabavno! Odlično smo se proveli." Zatim je zastao i prisjetio se "Pa dobro, ja sam dobio upalu uha, Dani se prehladila, tata je imao bolove u sinusima…" Zaustavivši se usred rečenice, Leon je shvatio da time ne pomaže situaciji, pa je ponovio "Da, Meksiko je bio zabavan."

Sjedeći tamo u tišini, konačno sam i uistinu shvatila da sam otišla predaleko sa svojim rasporedom. Moja je obitelj bila umorna i definitivno spremna za povratak kući. U svojoj glavi, mislila sam da usporavam. U stvarnosti, ponovno smo preživljavali izmišljeni, nepostojeći raspored.

Sljedećeg dana u zračnoj luci, tužni i sjetni opraštali smo se, grlili i ljubili, ostavljajući Dani i Justina u Kaliforniji te smo krenuli svatko svojim putem natrag u Europu.

Na putu natrag u Europu, sigurnosne provjere su se nastavile. To je bila tema našeg sljedećeg obiteljskog video razgovora. Leon je shvatio da smo mi, koji imamo američke putovnice, bili označeni za te provjere. Borisa i Pavla nisu zaustavljali, oni su imali hrvatske putovnice. Matea je frustrirano pitala "Što se događa?!? Zašto smo mi, nakon svih ovih godina putovanja, odjednom na nekakvom popisu za obavezne provjere?" Tada nam je sinulo — doduše uz malu Justinovu pomoć — da to mora biti zbog terorističkog napada 11. rujna, pojačane sigurnosti i činjenice da ljudi s istim prezimenom dolaze i odlaze s iste zračne luke unutar 40 minuta razmaka. O, NE! Mislili su da smo potencijalna teroristička skupina. No, krasno! Leon je rekao "Mama, mi koji dolazimo iz Zagreba mogli smo se pridružiti Nini u Londonu ili Matei u Münchenu, nismo morali ići preko Amsterdama kao i obično. To se moglo izbjeći. Odličan posao, Mama." Matea se složila s njim, a Nina je dodala "Nadam se da se ovo neće nastaviti."

Naše sljedeće obiteljsko putovanje trebalo je biti na Island u studenom 2020. godine, u zemlji vode, vatre i čarobne polarne svjetlosti. Vjerojatno se pitate kako smo s Meksika stigli do Islanda? Pa, svatko od nas je napisao željenu destinaciju u naš obiteljski chat, a onda smo odlučili jedno putovanje odraditi na zapadnoj hemisferi, a sljedeće na istočnoj. Između svih naših obiteljskih organiziranih putovanja, posjećivali smo se pružajući podršku i ljubav kako je kome trebalo, ne nužno svi zajedno. Dakle, iduća destinacija je Island!

Počela sam planirati putovanje na isti način — provela sam mjesece planiranja savršenog odmora, raspolagajući našim slobodnim vremenom kao da je vojna operacija visokog rizika. Ali ovaj put, podijelila sam raspored s djecom znatno ranije, tražeći njihovo mišljenje u uvjerenju da mijenjam pristup koji je opuštajući i ima prostora za spontanosti. Mislim, koliko intenzivan Island uopće može biti?

Tijekom naših rasprava — kampiranje ili kuća sa saunama i jacuzzijem, koje automobile unajmiti za nas osmero itd. — dogodila se promjena za kojom je moj suprug Boris čeznuo. Međutim, došla je u vrlo neočekivanom i šokantnom obliku — COVID-a!

Svi naši planovi za putovanja u trenu su stali. Ne samo da nismo mogli putovati na Island, nego se nismo mogli ni fizički viđati. Nakon što je početni šok prošao, počeli smo igrati online UNO i druge igre te održavati redovite obiteljske razgovore kako bismo provjerili kako je tko. Dijelili smo fotografije svojih „COVID frizura” i sve ono što je bilo zabavno kako bi zadržali pozitivan duh. Dali smo sve od sebe da se ne prepustimo negativnom narativu i strahu koji je donio COVID. Bilo je emocionalno jako teško što nismo mogli fizički posjetiti Dani i Justina u Kaliforniji, kao ni Mateu u Münchenu. Srećom, uspjeli smo dovesti Ninu doma iz Londona posljednjim letom prije nego što je nastupio svima poznati „Lock-down“.

Tijekom tih „lock-downa“, usredotočila sam se na svoje mentalno i duhovno zdravlje. Počela sam meditirati, čitati o životu u sadašnjem trenutku i prakticirati svjesne navike. Postupno, svakodnevna meditacija postala je moj ritual. Slušala sam bezbrojne podcaste o spiritualnosti, Višoj samosvijesti i unutarnjem vodstvu. U jednom sam trenutku osjetila snažnu potrebu da iskusim spiritualno čitanje. Koja slučajnost — tijekom jednog webinara, predavačica je ponudila seansu razgovora s dušom kako bi pružila jasniji uvid u nečiju životnu svrhu. Slušajući sve te podcaste, naučila sam da u životu nema slučajnosti, pa sam rezervirala termin. Ispostavilo se da sam od anđeoske energije i da je moja životna svrha slanje ljubavi ljudima i mjestima na planeti Zemlji te pomaganje drugima kroz alternativne metode iscjeljivanja. Nevjerojatno da sam neposredno prije seanse završila školu hipnoze (QHHT). Ovo je bila meni osobno značajna potvrda da sam na pravom putu, usprkos svojih sumnji. Također, tijekom seanse moja podsvijest je rekla s obzirom na svoju anđeosku energiju, pera će se pojavljivati kao znak potvrde. Nedugo nakon, na raznim mjestima počela su se pojavljivati pera, potvrđujući mi da su moji postupci, misli ili odluke u tom trenutku u mom najboljem interesu i usklađeni s mojom životnom svrhom.

Na poticaj svoje prijateljice Violet, pridružila sam se meditacijskom krugu. Kroz njega sam doživjela iscjeljenja od prošlih trauma i naučila proces energetskog čišćenja, pročišćavanja, usklađivanja i ponovnog punjenja svih slojeva svog tijela s čistom Božijom energijom. Taj je proces otvorio i ojačao moju komunikaciju s mojom podsvijesti. Sljedeće četiri godine primala sam odgovore na svoja pitanja, iscjeljenje za svoje traume i zarobljene emocije te vodstvo u nesigurnim vremenima (čitaj COVID i inflacija ). U 55. godini života, konačno sam osjećala lakoću i flow koje donosi život vođen iznutra, svojom podsvijesti.

Vraćajući se na svoje putovanje prelaska s pedantno planiranih putovanja na vođeniji pristup, jedna od mojih najvećih briga bio je potpuni nedostatak strasti. Usred svakodnevne rutine i neprestane žurbe, nekako sam izgubila svoju strast — svoj žar za zabavu, za tjelovježbu i za uživanje u ljepoti prirode. Jedina iskra koja je još uvijek tinjala bila je moja ljubav prema putovanjima. Putovanje je bilo moja nagrada za izdržavanje radnih dana od 10 do 12 sati, za svladavanje životnih prepreka, upravljanje nekretninama (uz moj redoviti posao) i održavanje kotačića uspjeha u neprestanom pokretu.

Sa željom da ponovno rasplamsam te izgubljene strasti, postavila sam namjeru za primanjem vodstva svoje podsvijesti. Držeći mobitel među dlanovima, tiho sam promrmljala "Molim te, pošalji mi frekvenciju koja je u skladu s mojim najvišim dobrom", i kliknula na YouTube. Prvi prijedlog glazbe za meditaciju uvijek bi se činio ispravnim. Pustila bih tu glazbu, svjesno otvorila svoj veličanstveni stup svjetlosti koji povezuje Srce Majke Zemlje izravno s Bogom (Izvorom). S otvorenim čakrama, pozvavši svoju podsvijest zajedno s najvišim svjetlosnim bićima za moje dobro, strpljivo bih čekala odgovor.

Odgovor koji sam primila bio je nejasan i potpuno drukčiji od onoga što sam očekivala. Glasio je: “Posjeti jedno mjesto u svojoj rodnoj državi, potraži Indijanca iz svoje prošlosti i pusti da te znakovi vode.”

Zbunjena i u trenu, obrambeno nastrojena, moj je logični um odgovorio oštro “ŠTO?!?”

Moja podsvijest je nastavila nepokolebljivo: “Ovo je tvoje duhovno putovanje na kojem ćeš ponovno rasplamsati svoju strast i prepustiti se svom unutarnjem vodstvu. Putuj oko svog rođendana, neka te vode znakovi i bivanje u trenutku.”

Kasnije tog dana, podijelila sam to iskustvo iz meditacije sa svojim suprugom Borisom i rekla mu da moramo ići u Kaliforniju bez ikakvih planova, potražiti Indijanca i dopustiti znakovima da nas vode. Njegov odgovor, nakon što je neko vrijeme razmišljao o ovom prijedlogu, bio je opušten osmijeh "Bez Excela? Može, idemo!" Nakon nekoliko dana, Boris je dodao "Slušaj, idem s tobom pod uvjetom da me nigdje ne požuruješ. Slušat ću tvoje vodstvo i pratiti ga, ali moraš mi dopustiti da ja diktiram tempo, a ne tvoj ludi, užurbani tempo gdje moramo vidjeti sve istog trena." Slegnula sam ramenima, osjećajući se poput djeteta koje je upravo ukoreno, i rekla "Dobro." Zapravo mi to nije bilo sasvim po volji, ali osjećala sam da moram popustiti pred njegovim uvjetom, pa sam to i učinila. Boris je kasnije priznao da je pristao poći sa mnom samo zato što je i sam bio nesiguran u to što bi se moglo dogoditi, bojao se moje neustrašivosti i radije je birao neizvjesnost neplanirane avanture nego da se brine kod kuće.

Rezervirala sam povratni let na tri tjedna (što je bio maksimum koji je Boris mogao dobiti na poslu), rezervirala hotel s vanjskom terasom na prva dva tjedna s vrlo fleksibilnim opcijama otkazivanja te unajmila automobil za ta ista dva tjedna. Zašto ne za cijela tri tjedna, pitate se? Zato što je moj unutarnji kompas govorio da želim ostaviti barem jedan cijeli tjedan potpuno otvoren kako bismo ga proveli s Justinom, Evom i našom unukom u Oregonu.

Imala sam četiri puna mjeseca za meditaciju i komunikaciju sa svojom podsvijesti prije nego što krenemo na ovo putovanje, očajnički se nadajući da ću u tom razdoblju posložiti tradicionalni plan putovanja — kamo ići, kada se pokrenuti, što tražiti, raditi i doživjeti. Mislila sam da će izvlačenje tih detalja biti mačji kašalj.

O, kako sam samo bila u krivu!

Moja podsvijest je neprestano ponavljala isto ne nudeći apsolutno ništa novo. Kako se datum polaska približavao, žestoka, gušeća panika uvukla se u moj živčani sustav. Sama pomisao na putovanje na drugi kontinent bez pedantno isplaniranog rasporeda činila je da se osjećam poput ribe izbačene na suho. Ali moj suprug, uvijek smiren, otvorenog uma i stabilan, privukao me k sebi i uvjerio me da ovaj spontani i pustolovni način putovanja neće biti samo opuštajući i zabavan — već i duboko svrhovit.